Muzej bl. Alozija Stepinca

Kardinalov životni »put križa«

3Šetnja kroz muzej započinje kardinalovom drugom duhovnom oporukom, napisanom za vrijeme sužanjstva u Krašiću 28. svibnja 1957. godine. U oporuci, koja je izložena u presliku (original se nalazi u Rimu) i koja je autorici poslužila kao neposredno nadahnuće, posebno je dirljiv uvod: »Nedokučiva providnost Božja postavila me je bila prije mnogo godina vama za pastira. Znam da je u ono doba bilo u našoj dijecezi mnogo učenijih svećenika od mene. Znam da ih je bilo i mnogo zaslužnijih od mene jer ja sam tada bio svećenik tek tri i pol godine, nepoznat svemu svijetu. I kad se sada nakon svega toga pitam zašto je Bog upravo mene odabrao za tu zadaću, onda moram odgovoriti ono što veli sveti Pavao apostol u Poslanici Korinćanima: 'Što je ludo pred svijetom, izabra Bog da posrami mudre, i što je slabo pred svijetom, izabra Bog da posrami jako; i što je neplemenito pred svijetom i prezreno, izabra Bog, i ono što nije da uništi ono što jest, da se ne hvali nijedan čovjek pred Bogom' (1 Kor 1, 27-29).« Alojzije Stepinac za većinu u hrvatskom narodu je hrvatski kardinal te je u postavu muzeja toj činjenici istodobno dano istaknuto mjesto i skromna prezentacija. Uz dokument pape Pija XII. o promaknuću Alojzija Stepinca u kardinalski zbor izloženo je kardinalsko ruho koje on nikada nije obukao. Naime, promaknuće je stiglo kad je bio u internaciji u Krašiću, oštećenog zdravlja zbog sustavnog trovanja. U tome trenutku mogao je otići na konzistorij u Rim, primiti tu čast i privilegije koje nosi, priuštiti si najbolje liječenje i produžiti život, no on je bio svjestan što bi njegov odlazak značio za Crkvu i narod u Hrvatskoj te je odlučio ostati u nevoljama sa svojim narodom. Njegov kardinalat bio je lišen svakoga sjaja, ali je zato hrvatskom narodu bio još draži i važniji.

Stepinac - svjetlo u mraku rata

U duhu riječi iz druge oporuke - »Konačno, jer je Bog ljubav, kao što veli apostol, ljubite se među sobom! Pomažite si bratski uvijek među sobom! Budite jedno srce i jedna duša! Ali ljubite i neprijatelje svoje jer je zapovijed Gospodnja...« - predstavljeno je djelovanje nadbiskupa Stepinca u Drugom svjetskom ratu u kojemu je on bio veliko svjetlo te se posebno istaknuo pomažući životno ugroženima. U osvijetljenoj plohi, koja simbolizira to svjetlo djelovanje, obrubljena tamnim sjenama koje označuju mrak ratnih zbivanja, mržnje i umiranja, popis je 1370 imena i prezimena onih kojima je tijekom ratnih stradanja od 1941. do 1945. nadbiskup Stepinac spasio život zauzimajući se kod nositelja javnih služba u NDH, pri Svetoj Stolici, u Kraljevini Italiji i u drugim zemljama za njihove živote, ne obazirući se pritom na njihovu vjersku, nacionalnu, političku ili socijalnu pripadnost. Uz taj popis konkretnih osoba navedene su i skupine ljudi kojima je spasio život, a kojih je bilo više od 10 tisuća. Ispod popisa izloženi su i primjeri dokumenata iz toga razdoblja kojima je osobno tražio zaštitu za pojedine osobe i koji potkrepljuju njegovu snažnu zauzetost za ugrožene. Dio o Drugome svjetskom ratu, uz dokumente i korespondenciju, obogaćuju i fotografije koja dokumentiraju slikom to vrijeme u kojemu je kardinal Stepinac, tada kao nadbiskup, samaritanski djelovao u ratnoj Hrvatskoj.

Dokumenti o pomoći i crveno »ne«

U drugi odjeljak križem podijeljenog kruga, kako ističe autorica postava, posjetitelja uvode blaženikove riječi iz druge oporuke: »U našu su se sredinu uvukli bezbožni ljudi koji, iako su bili ništava manjina (kad ovo pišem, niti dva postotka), dočepavši se vlasti, sve su poduzeli da istrijebe ime Božje iz vaših duša i da vas učine, vele, blaženim i bez Boga.« Stoga posebno pozornost privlače dokumenti koji predstavljaju kardinalovo djelovanje u drugome svjetskom ratu, vezano uz pomoć ljudima, a koje su monteri političkog sudskog procesa odbacili, a što je vidljivo po crvenom tintom ispisanom »ne« na svakom od tih dokumenta. Ti su, naime, dokumenti mogli pomoći optuženom nadbiskupu na suđenju pa ih je zato javni tužitelj odbacio. Ta crvena tinta kao znak »odbijenice« očituje kolika je bila izopačenost režima i kako je malo prostora za vlastitu obranu imao kardinal.

Uvod u montirani proces je dokument koji je potpisao Jakov Blažević, javni tužitelj Narodne Republike Hrvatske, Komandi narodne milicije za grad Zagreb u kojem nalaže da liši slobode nadbiskup Alozije Stepinac 17. rujna 1946. godine.

I taj dio, također, sadrži dokumente koje je u obranu optuženoga nadbiskupa Stepinca sudu predočio dr. Ivo Politeo, nadbiskupov odvjetnik po službenoj dužnosti. Među izloženim dokumentima, na kojima također dominira crveno »ne«, ističe se popis svjedoka obrane nadbiskupa Stepinca, zatim tu su neke od izjava svećenika, kao i prva stranica obrambenoga govora branitelja Politea. U vrijeme i ozračje montiranoga procesa posjetitelje muzeja vraća i izložena kardinalova odora sa suđenja te bogata fotodokumentacija.

Kardinalova silueta u staklu okrenuta prema sjecištu njegova križnog puta simbol je njegova potpunog molitvenog predanja Gospodinu i putu koji je prepoznao, osjetio i dosljedno prošao do prelaska u Njegov dom. Lik je namjerno stiliziran kao svjetla silueta u sučeljavanju s mučnim i mračnim okruženjem suđenja, tamnovanja i zatočeništva.

»Sjetite se katkada u molitvama i mene«

Stepinac na suđenjuPosljednja postaja njegova križnog puta obuhvaća tamnicu u Lepoglavi u kojoj je sustavno trovan i gdje mu je zdravlje postajalo sve lošije, život u krašićkom zatočeništvu te smrt. U taj treći odjeljak uvode dijelovi druge oporuke među kojima se ističe kardinalov poziv: »Ostanite dakle, dragi moji dijecezani, pod svaku cijenu, pa ako treba i uz cijenu života, vjerni Crkvi Kristovoj, koja ima na čelu Petra, papu za poglavara. Vi znadete da su očevi i djedovi naši prolili kroz stoljeća potoke i rijeke krvi da si sačuvaju blago svete vjere katoličke i da ostanu vjerni Crkvi Kristovoj.« Svoju dosljednost tim riječima nadbiskup Stepinac trajno je potvrđivao sadržajima u više od 5.000 pisama iz krašićkoga zatočeništva, svojim sastavljanjem propovijedi i prevođenjem duhovnih sadržaja. Posjetitelji mogu vidjeti primjerke autentičnih nadbiskupovih pisama koja su, usprkos komunističkom teroru, svjetlila u ono doba i ostala sačuvana sve do danas. U intimnost zatočeničkog života uvode i pojedini sačuvani predmeti kojima se svakodnevno služio: časoslov, osobna kronika od 1945. do 1946, svijećnjaci, ciborij, pečat i faksimil, naočale i pero. Posebno je zanimljiva omotnica u kojoj se nalazila bula o imenovanju kardinalom koja je u Krašić prispjela oštećena i zbog koje je kardinal Stepinac pozvan u milicijsku postaju da obrazloži njezin sadržaj. Svoju je primjedbu tada zabilježio i na samoj omotnici, a pročitati je mogu svi koji posjete muzej. Izložen je i vrijedan relikvijar s moćima svetaca koji mu je poslao papa Ivan XXIII. kao dar i priznanje za svjedočanstvo vjere. Uz fotografije iz razdoblja sužanjstva u Krašiću od 1951. do 1960. ispripovijedana je vjerna priča u kakvim uvjetima je nadbiskup Stepinac postao kardinal, živio i umro.

Njegova smrt, a umro je 10. veljače 1960. godine, prikazana je kroz nekoliko vrijednih izložaka. Moguće je tako vidjeti posmrtnu maska koju je usprkos svim milicijskim sprečavanjima dok je ležao izložen u krašićkoj crkvi uzela i izradila akademska kiparica Mila Wood (Ludmila Woodsedalek), a koja je godinama bila izložena na kardinalovu grobu u zagrebačkoj katedrali. Pokazan je i vezeni pokrov katafalka koji na crnoj podlozi, svilenoj tkanini, srebrnom srmom ima izvezen tekst »U Tebe se, Gospodine, uzdam«, iznad kojega se nalazi biskupski znak te dvije palmine grane. Uz pokrov su i prsni biskupski križ te krunica s kojima je bio pokopan kardinal Stepinac u kriptu zagrebačke katedrale nakon nagle političke odluke da ipak ne bude pokopan u Krašiću, gdje je već bila iskopana raka u župnoj crkvi. Kardinalov pogreb prikazan je i kroz 16 fotografija.

Beatifikacija kao proslava

beatifikacijaKao i Kristov križni put tako je i Stepinčev zaokružen proslavom. Sam je kardinal u svojoj drugoj oporuci skromno zapisao i zamolio: »Sjetite se katkada u molitvama i mene, svoga pastira u teškim vremenima, da mi Gospodin bude milostiv. Ja se nadam da će mi milosrdni Isus dati milost da mogu uvijek u nebu moliti za sve vas, dok bude svijeta i trajala naša dijeceza, da svi prispijete k cilju, za koji vas je Bog stvorio.« Njegovu nadu Gospodin je ispunio te ga je Crkva po papi Ivanu Pavlu II. svečano proglasila blaženikom i tako proglasila uzorom i zagovornikom vjernicima. Glas svetosti pratio je bl. Alojzija Stepinca još za života, a porastao je nakon njegove smrti. Njega, uz tisuće na papiru ispisanih zahvala, izvezenih svilom ili ucrtanih bojom, svjedoče i mnogobrojne zahvale na mramornim i kamenim pločicama od kojih je izloženo tek nekoliko.

U tom odjeljku oivičenom krakovima kardinalova križa posebno mjesto zauzima bula pape Ivana Pavla II. o proglašenju blaženim te vrlo efektno rješenje dokumentarno-filmskog prikaza samoga svečanog čina beatifikacije u Mariji Bistrici - projicirano putem holograma koji sliku prikazuje na zastoru, na zidu kule i na pločicama sa zahvalama, a ton toga dokumentarca čuje se samo u prostoru posvećenom beatifikaciji.

 foto galerija

 

 

{gallery width=180}galerije/muzej{/gallery}