Vremeplov Stepinčevog križnog puta

Vremeplov Stepinčevog križnog puta

stepinac-krizni-putNakon Pastirskog pisma, od 20. rujna 1945., koje je imalo svjetski odjek i koje je podiglo 400 milijuna katolika u Americi na noge, kako reče mons. Hurley (2.I.1884.-30.X.1967.), počela je otvorena i planirana komunistička kampanja protiv Crkve i nadbiskupa Stepinca.

Novine, radio, satirički listovi i rubrike u dnevnom tisku bili su puni prozirnih napada i neukusnih slika na račun Nadbiskupa i svećenika. To se osobito rasplamsalo nakon „izbora", odnosno točnije glasovanja 11. studenoga 1945., da bi dosegnulo vrhunac u tijeku 1946., sve do Nadbiskupova drugog uhićenja. Na „sastanku" i „savjetovanju" kod Tita na Bledu 10. kolovoza 1946. donesena je konačna odluka na najvišem mjestu, da se nadbiskupa Stepinca uhiti i uključi u pripremani sudski postupak protiv Lisaka, Šalića, Šimečkog i drugih uhićenika. Na tom „savjetovanju" s Brozom i vrhom partije i države, bili su i javni tužioci, republički iz Zagreba Jakov Blažević i savezni iz Beograda dr. Josip Hrnčević, rodom iz Stare Rače kod Bjelovara. U utorak 17. rujna 1946., navečer, došli su k nadbiskupu Stepincu rektor Bogoslovije dr. Franjo Šeper, svećenik iz Šibenika don Ante Radić, zamjenik generalnog duhovnika križarske organizacije i prof. Marica Stanković. Oni su ga upozorili, da proces Lisaku, tajniku Šaliću, vjeroučitelju Šimečkom i drugima, započet 9. rujna 1946., očito ide u pravcu njegova uhićenja. To su učinili stoga što je dio nadbiskupove okoline držao da je to jednostavno nemoguće. Nadbiskup je razmišljanje ove skupine vjernih prijatelja primio mirno, svjestan pripremane situacije. Na mogućnost uhićenja Nadbiskupa je upozorio već ranije američki konzul u Zagrebu, koji je k njemu češće zalazio dok je bilo moguće. U srijedu 18. rujna 1946., ujutro u 5,30 sati Nadbiskup je uhićen neposredno prije služenja mise u svojoj privatnoj kapelici u nadbiskupskoj palači u Zagrebu.

Na Kaptolu i u redovima uprave Nadbiskupije, nastala je prava konsternacija. Nitko se nije usudio pisnuti, ni poduzeti. Nastojanjem pojedinaca, kasno navečer, u Bogosloviji se sastala skupina svećenika i vjernika. I dio tih sudionika bio je vidno nemiran i silno zaplašen. Dogovoreno je da odmah netko otputuje u Beograd i izvijesti vršitelja dužnosti nuncija mons. Hurleya (1946.-1948.). Za to je bio određen duhovnik Bogoslovije dr. Dragutin Nežić. No, mons. Hurley već je drugi dan iza uhićenja, 19. rujna 1946., došao u Zagreb, pa Nežić nije morao putovati u Beograd. Mons. Hurley ostao je kroz sve vrijeme u Zagrebu, polazeći dnevno na suđenje u pratnji prevodioca duhovnika dr. Nežića.

U istrazi je nadbiskupa Stepinca saslušavao zloglasni Nedo Milunović i njegova ekipa. Znao je lomiti ljude, što pokazuje slučaj tajnika Šalića. Vani je bila neviđena hajka svih medija, ali i preko organiziranih zborovanja, gdje je narod tobože slobodno izjavljivao svoje negodovanje protiv Nadbiskupa. Tako je Jakov Blažević govorio uvrijede i neistine pred zagrebačkim intelektualcima, od akademije i sveučilišta do škola, pred profesorima i vjeroučiteljima, svi su bili skamenjeni i šutjeli. Ustale su u obranu jedino Suradnice Krista Kralja (Marica Stanković i Marija Grgić), što će kasnije platiti montiranim procesom protiv Suradnica 1948. godine.

Pod vodstvom prof. Antice Juras, plemenite i hrabre katoličke javne radnice, okupilo se dvadesetak majki, koje su išle u deputaciju predsjedniku vlade dr. Vladimiru Bakariću s molbom da se Nadbiskup ne osudi na smrt, jer su već vodili hajku i skupljali potpise po poduzećima i ustanovama. Molbu su potkrijepile osjećajima nadbiskupove majke Barbare, kojoj su ustaše za vrijeme rata ubile jednog sina. Delegacija dakako nije bila ni primljena. Bjesomučna kampanja protiv Nadbiskupa bila je svestrano organizirana. Nazivali su ga ustašom, koljačem, zločincem, ratnim zločincem, pomagačem terorista, narodnim izdajnikom... Akcija je bila sinhronizirana i u njoj su sudjelovali dnevni i tjedni listovi, a prednjačio je satirički list „Kerempuh". Po uredima, ustanovama i poduzećima skupljani su potpisi, kojima se od suda traži najteža kazna za Nadbiskupa. Time se željelo pokazati da sud vidi, što „narod" od suda očekuje. Uz to se tražila osuda iako je sudski postupak bio u tijeku. To bi bio primjer „neovisnog i profesionalnog sudstva", o kojemu nas još i danas poučavaju kao „uzornoj judikaturi" još iz šume, što je znao veličati Jakov Blažević. U Nakladnom zavodu Hrvatske mnogi su intelektualci dali svoj potpis, kao i drugdje, zbog silnog straha, ali su to odbili učiniti: Antun Šimčik, Petar Bakula, Sida Košutić, Valentin Putanec, Nikola Šop i Novak Simić... Čast im... Zbog toga nisu postojali u javnosti u vrijeme komunizma, ali trebaju postojati za Crkvu zauvijek!

Za prvog susreta novog vršitelja dužnosti nuncija u Beogradu (pronuncija, ili upravitelja Apostolske nuncijature u Beogradu) mons. Josipa Patrika Hurleyja i Broza Tita, kada mu se on predstavio na početku 1946. godine, Tito je tražio da Sveta Stolica makne Stepinca s uprave i postavi drugog nadbiskupa u Zagrebu, jer da će Stepinca inače morati zatvoriti. Dakle, najpozvanija osoba novog, komunističkog režima već tada prijeti nadbiskupu Stepincu zatvorom. Ako je on „ratni zločinac", kako bi ga Tito pustio u inozemstvo, umjesto da ga sudstvo izvede pred sud, ako postoji pravna država? Od siječnja 1946. nadbiskup Stepinac je u stvarnom „kućnom pritvoru". Automobil Ozne (Odjeljenje zaštite naroda, tajna politička policija) danju je i noću već od 7. siječnja 1946. bio nasuprot nadbiskupskom dvoru, pred kurijom Kaptol 1. Nadbiskup je već tada bio pod režimskom kontrolom. Svi posjetitelji nadbiskupskog dvora se legitimiraju i odvode na saslušanje na Oznu. Napadi putem novina i radija ne prestaju, nego se, prema planu, pojačavaju, tako da sam Nadbiskup kaže 13. siječnja: Danas će me uhapsiti, u vezi s napadom u „Vjesniku". To se ipak nije dogodilo jer sve pripreme za proces nisu bile dovršene, što priznaje i savezni javni tužitelj dr. Josip Hrnčević. Pomoću medijske hajke željelo se uvjeriti domaću i svjetsku javnost, da su posrijedi teški zločini, zločinci i teroristi, urota protiv legalne vlasti i terorizam, a nipošto komunistički progon Crkve. To je prepoznatljiva metoda u svim montiranim procesima crkvenim skupinama u Zagrebu od 1946. do 1950. godine. Takvom čudovišnom optužbom željelo se i Nadbiskupa psihički i fizički slomiti. No, Sveta Stolica nije nasjela na komunističke laži, imajući iskustvo čitave istočne Europe. Zbog toga je odbila traženje da se nadbiskupa Stepinca skine i pošalje u inozemstvo, a postavi režimu poćudnija osoba na čelo Zagrebačke nadbiskupije. I u lepoglavskom zatvoru nudili su nadbiskupu Stepincu da napusti Hrvatsku i tako riješe taj „slučaj", ali to nije učinio, kao što ni kasnije nije prihvatio ponudu liječenja u inozemstvu, s time da se ne vrati u Hrvatsku. Želio je ostati sa svojim narodom do kraja.

Nadbiskup je dobro uočio bit komunizma, vidio je kakva je to istraga i sud, pa je odlučio uopće se ne braniti, rekavši: Pred sudom koji ima zadaću da izvrši nalog stanovite organizacije ja se neću braniti. Strijeljajte me! Pogađao je bit problema: Moja je krivnja u tome što nisam pao na koljena pred komunizmom, koji jedini vlada u ovoj zemlji. Pred sudom se neću braniti i odbijam svaku odvjetničku obranu te protiv osude, pa makar kakva ona bila, neću stavljati priziva. Na molbu biskupa Salisa, da se „reda radi" nadbiskupu imenuju branitelji po službenoj dužnosti, dr. Ivo Politeo i dr. Ivan Andres, inače ranije narodni zastupnik i ministar HSS-a, sud je prihvatio dr. Ivu Politea i dodao dr. Natka Katičića, a odbio Andresa. Nadbiskupu je omogućeno da se susretne s braniteljima samo jednom, i to u trajanju od jednog sata.

Uz tu dvojicu branitelja odvjetnik dr. Zlatko Kuntarić sabrao je skupinu svećenika i pravnika koji su braniteljima po službenoj dužnosti pomagali i pripremali potrebnu dokumentaciju za obranu. Ta je grupa radila u jednoj sobi u Bogosloviji i odatle su se slali podatci i dokumenti braniteljima... U toj su skupini bili posebno angažirani kanonici dr. Nikola Kolarek i dr. Antun Slamić, Antun Ivandija, tajnik u Nadbiskupiji, bogoslov Mijo Pišonić, don Ante Radić i dr. Lav Znidarčić.

Postavilo se pitanje tko bi se iz crkvenih krugova osmjelio poći prisustovati suđenju. Voditelj papinske nuncijature, mons. Hurley, dobio je jednu ulaznicu za sebe i jednu za prevodioca, a to je bio duhovnik Bogoslovije dr. Dragutin Nežić. Preko Nadbiskupskog duhovnog stola isposlovano je još 5 ulaznica za trajno praćenje procesa. „Svi junaci mukom umukoše!" Nije bilo jagme. Tih 5 ulaznica dobili su rektor Bogoslovije dr. Franjo Šeper, ekonom Bogoslovije Rudolf Pukljak, zamjenik generalnog duhovnika Križarske organizacije don Ante Radić iz Šibenika, predsjednica Velikog križarskog sestrinstva prof. Marica Stanković i predsjednik Velikog križarskog bratstva dr. Lav Znidarčić. Svi koji su pomagali obranu ili od početka do kraja bili nazočni njegovu procesu, bili su kasnije šikanirani i zatvarani kao „narodni neprijatelji".

Suđenje su pratili domaći i strani novinari. Primjerice, glavni urednik „Vjesnika" bio je Jure Kirigin, urednik kulturne rubrike bio je Jure Kaštelan, a novinar koji je prvi dan osobno pratio suđenje, a poslije redigirao tekst koji se imao objaviti bio je novinar iz kulturne rubrike Ivo Filipović. Međutim, iza njega i iza svih ostalih novinara stajao je prof. Ivo Sarajčić, šef Agitropa, koji je odobravao kako će se izvještaji i reportaže sa suđenja objavljivati u „Vjesniku". I to bi bila slika „profesionalnog" i „slobodnog" novinarstva, makar za one kojima je i danas sve idealno i divno upravo iz bivšeg komunističkog režima, a sve zlo počinje sa samostalnom državom Hrvatskom, čak i zagađeni zrak i umiranje ljudi u Sisku i Vranjicu, ne spominjući dakako, tko i kada je ondje naftna i tvornička postrojenja sagradio i desetljećima držao radnike i građanstvo, a da uopće o tome nisu ništa znali, niti smjeli znati i postavljati takva pitanja. Za takve je Crkva kao „bastion" i „krivac" što se ipak dogodila samostalna država Hrvatska, mimo njihovih želja i planova, te je ona i danas „bastion" vjerskih i moralnih, obiteljskih i narodnih vrjednota, koje se žele omalovažiti i razoriti! U ime komunističkog poimanja „antifašizma" i danas se brane grozni zločini komunizma i komunističke totalitarne vlasti. U ime svoga poimanja demokracije, mentalitetom komunizma, i danas bi diktirali svima, baš kao i jučer u ime svoje jednoumne ideologije!

Poznata je izjava dr. Politea na početku procesa: Kako da ga branim, kada se u optužnici navodi uglavnom ono što su činili drugi, a ne on! Ili ona u završnici: Nadbiskup je šutio tijekom ovog procesa, samo na pojedina pitanja je odgovorio, ali da je on na sva pitanja odgovarao odgovorom, svaki bi od tih odgovora išao njemu u prilog, jer je istina njegova najbolja obrana. U samom procesu vrhunac je bio nadbiskupov zaključni govor 3. listopada 1946., koji bi si svaki biskup, svećenik i angažirani vjernik trebao češće pročitati. Taj zaključni pogled na proces snažno je odjeknuo u domovini i svijetu, a nesramna i čudovišna osuda, koju su po nalogu vrha komunističke Partije i Tita izvršili uglavnom Hrvati, sviđalo se to nekome ili ne, od saveznog javnog tužioca dr. Josipa Hrnčevića, preko Javnog tužilaštva NR Hrvatske u Zagrebu na čelu s Jakovom Blaževićem, koji se služio nedostojnim izrazima i etiketiranjima, ispod svake razine, koji je grmio montiranom tužbom kao već izrečenom presudom, koji je od 35 predloženih svjedoka obrane odbio njih 28, kao i mnoge dokumente, koji je čak kanoniku dr. Pavlu Lončaru vikao da je ustaša, iako ga je taj režim NDH strpao u Lepoglavu, koji je napadao čak i nenazočne, primjerice „biskupski aktiv": Stepinac, Čule, Čekada, tri vodeće i snažne ličnosti ondašnjeg episkopata, smatrane odgovornima – stilom i sadržajem – za Pastirsko pismo. Dr. Smiljan Franjo Čekada dobit će 1947. zabranu ulaska u BiH, a dr. Petar Čule 1948. montirani proces u Mostaru i 11 godina robije u Zenici.

Uz Blaževića su stvarni sastavljači optužnice, koju je Jakov Blažević potpisao, pomoćnik Drago Despot i referent Božidar Kraus. Tu je predsjednik suda dr. Žarko Vimpulšek, članovi vijeća dr. Ante Cerineo i Ivan Poldrugač, suci Vrhovnog suda, dok je dopunski sudac bio Ivan Pirker, a zapisničar tajnik Vrhovnog suda dr. Ante Petrović. Proces su naizmjence bilježila i dva stenografa. Ovdje svakako treba spomenuti i branitelje drugih svećenika, civila i redovnika uključenih u taj montirani proces. To su bili: dr. Mladen Jurkić, dr. Zlatko Kuntarić, dr. Željki Farkaš, dr. Osvin Zimerman, dr. Nikola Vuković, dr. Božo Bićan, dr. Veljko Prebeg, dr. Ćiril Brajša, dr. Josip Sedej, dr. Stjepan Podolšak, dr. Aleksandar Kuhar, te spomenuti dr. Ivo Politeo i dr. Natko Katičić. Branitelji su svojim dokumentiranim govorima iznijeli sve što je opovrgavalo navode loše sastavljene optužnice. No, uzalud! Montirani i politički sudovi nisu se osvrtali na činjenice i dokumente! To su bili tipični procesi u komunističkim zemljama onoga doba, ne za „kažnjavanje zločinaca", već za potrebe režima, za uklanjanje neistomišljenika i idejnih protivnika. Za razliku od drugih osuđenika, koji su se kajali, žalili i koješta u strahu govorili i protiv Nadbiskupa, nadbiskup Stepinac je ostao dosljedan: ... izjavljujem ....da sam potpuno nevin, a povijest će pravo ocijeniti sav moj rad. Dana 11. listopada 1946. sud je izrekao sramnu presudu. Dvojica su osuđena na smrt, a jedanaestorici su izrečene vremenske kazne u trajanju od ukupno 71 godine, od čega je najdulju kaznu sud dosudio nadbiskupu Stepincu: 16 godina. Nadbiskup je presudu saslušao mirno i dostojanstveno. Ondašnji vicerektor Bogoslovije dr. Josip Salač rekao je da je Nadbiskupija toga dana primila vijest, koja potječe od mons. Ritiga, da će nadbiskup Stepinac dobiti 16 godina robije, što samo potvrđuje gdje su se donosile ključne sudske odluke. Bilo je to „pravno ubojstvo" nevinoga čovjeka! Nepravda, ideološka i medijska mržnja, nasilje nad istinom, uništavalo mu je tijelo i zdravlje, ali dušu mu nije dirnulo.

Neposredno nakon što je donesena tako teška osuda, unutar crkvenih krugova bilo je različitih mišljenja o daljnjem razvoju odnosa između Crkve i države. Tu je svakako posebnu ulogu imao odigrati, nekoć Bauerov miljenik iz Jugoslavenskog odbora, spomenuti dr. Svetozar Ritig, koji je vjerno služio komunistima, pravdajući to svojom „naprednošću", novim okolnostima u Hrvatskoj, a napose svojim jugoslavenstvom. Potezi svećenika i redovnika u prilog režimima tijekom 20. stoljeća (svećenici kraljevci, orijunaši, pojedine „vruće glave" koje su paradirale u vojnim uniformama za vrijeme Drugoga svjetskog rata, poslije razni udruženjaci i društvenjaci), mimo odobrenja Crkve, uvijek su trebali velika i zvučna opravdanja, ovakva ili onakva, da to rade za dobro Crkve, oni su dalekovidni i veliki, prije njih ni sunce nije izlazilo; ali ipak ostaje činjenica da su režimi bili za te svećenike iz svojih razloga ili kako će reći i osamdesetih godina zbog „društvenih interesa", a Crkva ih nije nikada odobravala, jer su ih režimi nastojali upotrijebiti kao sredstvo podijele Crkve, odnosno „diferencijacije biskupa i klera", kako su to govorili u doba komunizma sve do 1989. godine. Crkva je uvijek mudro postavljala svoje, crkvene kriterije, i nije popuštala, već je strpljivo čekala da se takvi svećenici povuku u crkvene okvire. Dakle, nikada kao svećenik biti klin razdora u ruci protivnika vjere i Crkve! Nikada osobni, grupni i ideološki interes, ne smije biti jači i snažniji od naše vjere, od naše zrele crkvenosti, od svijesti našeg poslanja u Kristu!

Kada je donesena osuda nadbiskupa Stepinca, da bi se o stvarnom stanju obavijestila Sveta Stolica, nekoliko je svećenika uputilo apel Svetoj Stolici, da ne dođe do promjene na vrhu Zagrebačke nadbiskupije, jer bi promjena za osuđena i utamničena nadbiskupa bila teža od dosuđene mu kazne. Osim toga to ne bi smjela biti osoba, koja nije Stepinčeva kova. Apel je preveo na francuski Stjepan Kuraja i predan je mons. Hurleyu. Apel je naišao na puno razumijevanje kod Svete Stolice i nadbiskup Stepinac ne samo da nije uklonjen, već je 12. siječnja 1953. imenovan i kardinalom, što je kod komunističkih vlasti izazvalo bijes i novi val napadaja na Crkvu i kardinala, a očigledno se radilo o političkoj i državnoj „potrebi", kojoj se čak i Dedijer ruga na svoj način: Nastradali su na pravdi Boga – Sveti otac Papa u Rimu i Ljubodrag Đurić. Prvi što je proglasio zagrebačkog nadbiskupa Stepinca za kardinala, pa smo odlučili da prekinemo diplomatske odnose s Vatikanom, baš uoči Božića, praznika mira i ljubavi....
Mi ovdje ostajemo kod izjave dr. Ive Politea: Istina je najbolja njegova (Nadbiskupova) obrana! I on je osobno u svojoj obrani ponovio da će povijest najbolje ocijeniti njegov rad.

NAKON „PREŽALOSNOG PROCESA"

Nadbiskup dr. Alojzije Stepinac je 19. listopada 1946. odvezen službenim vozilom, u pratnji još dva vozila OZNE, iz zagrebačkog zatvora u tamnicu u Lepoglavu, gdje su mu odredili ćeliju, kao i manju prostoriju gdje je mogao služiti svetu misu, potpuno odijeljen od ostalih kažnjenika, u posebnom odjelu zgrade. Došao je „na preodgoj", rekao je Josip Špiranec, upravnik zatvora u Lepoglavi, koji je preuzeo brigu za zatočenoga Nadbiskupa.

Nadbiskup je u Lepoglavi bio podvrgnut posebnom režimu. Nije to bila custodia honesta, što se običavalo u kulturnim zemljama, nego obična robija, uz neke olakšice. Nije morao fizički raditi, mogao je svaki dan slaviti svetu misu, pri čemu mu je pomagao jedan svećenik-robijaš, dakle ipak nešto povoljnije robijanje od onoga biskupa dr. Petra Čule u Zenici, koji je morao i najniže poslove raditi, ili katoličkih biskupa u Sovjetskom Savezu.

Za prvi Nadbiskupov Božić u Lepoglavi 1946. u Zagrebu je organizirano slanje božićnih čestitaka u kaznionicu. Stizalo ih je na tisuće, ali ih Nadbiskupu nisu uručivali. Na taj je način narod pokazao što misli o svom Nadbiskupu i njegovoj osudi. Pomoćni biskup dr. Josip Lach među prvima ga je pohodio u tamnici, uz teške pregovore i prigovore mons. Ritiga. I mons. Hurley je uspio tri puta pohoditi Nadbiskupa u Lepoglavskoj kaznionici: 2. prosinca 1946. te 2. svibnja i 7. studenoga 1947.

Postupak je prema Nadbiskupu u Lepoglavi bio različit, kako to već biva u takvim ustanovama u socijalističkim državama. Ispočetka je komandir posebnog odjela u kojemu je Nadbiskup robijao bio Josip Petrović, koji je Nadbiskupa vrijeđao i maltretirao na razne načine. Nadbiskup je na sve to šutio, čak se nikomu nije ni žalio. Poslije je Petrović bio premješten. Zbog posvemašnje izolacije, čak i u šetnji na zatvorskoj stazi, nitko mu se nije smio okrenuti ili ga pogledati. Kad bi išao na kupanje, zatečeni robijaši morali bi se okrenuti prema zidu. Jednom je na šetnji čuo s nekog prozora pozdrav, bio je to dr. Ante Živković, do 1945. predsjednik katoličke organizacije „Domagoj" (Seniorata), sudac Upravnog suda u Zagrebu, otac šestero djece, osuđen na 14 godina robije, pušten nakon dvije i pol. Takav pozdrav, ako ga je stražar čuo, značio je kaznu od mjesec dana samice.
Komunistička vlast se zbog negativnih međunarodnih odjeka suđenja Nadbiskupu na svoj način pokušala „osloboditi" Stepinca. Već u ožujku 1947. u Lepoglavu je došao „svileni" osobno, tj. dr. Vladimir Bakarić i, titulirajući nadbiskupa s „preuzvišeni", predložio mu da potpiše već sastavljenu molbu za pomilovanje, koja bi bila upućena Titu. Uvjeravao ga je da će odmah biti slobodan i da će moći izaći iz domovine. Nadbiskup Stepinac, dosljedan sebi, najodlučnije je ponudu odbio. Naglasio je da se Titu pošalje njegova odlučna izjava kojom traži reviziju sudskog postupka, ali ne pred komunističkim, nego pred neovisnim sudom. Spreman je dati račun o svom radu hrvatskome narodu javno, na najvećem trgu u Zagrebu! A svoju biskupiju i svoj narod neće napustiti... Slični pokušaji nisu ni kasnije uspijevali... Nadbiskup je nosio svoj križ robije dosljedno, bez žaljenja i traženja pomilovanja, dok nije nakon više od pet godina tamnovanja u Lepoglavi, 5. prosinca 1951., prevezen u rodni Krašić na „uvjetni otpust", bez molbe i osobnog traženja, gdje je bio u kućnom pritvoru do blaženog preminuća.

NADBISKUP STEPINAC O SVOM BORAVKU U LEPOGAVI

Prigodom napuštanja Lepoglave upravitelj kaznionice upitao je nadbiskupa Stepinca može li se potužiti da mu je za proteklih 5 godina što nedostajalo ili je, možda, postupak prema njemu bio nekorektan? Nadbiskup mu je odgovorio: Ne mogu se posebno potužiti na postupak prema sebi i pojedinačno nemam ništa protiv koga, ali znajte da je bilo doista i gorkih časova.
Evo, što sam Nadbiskup kasnije bilježi o tim danima u svom osvrtu pod naslovom Neka moja sjećanja iz borbe s komunizmom:

„Ja sam dne 18. IX. 1946. drugi puta uhapšen, da me komunistička vlast može izvesti pred sud i maknuti s moga položaja kao predstavnika zagrebačke nadbiskupije i predsjednika biskupskih konferencija.
Nakon što je bila u crkvama pročitana biskupska poslanica, kojom su svemu narodu otkrivene nasilne mjere komunističke vladavine (u rujnu 1945.) tajna je policija OZNA dan i noć stražarila pred nadbiskupskom palačom u Zagrebu, da me živčano slomi i prisili da pobjegnem iz Zagreba. To bi im bilo najmilije, da bi mogli reći pred narodom da sam pobjegao, jer se osjećam krivim. Ja dakako toga nisam smio učiniti, jer bi moj bijeg bez sumnje teško djelovao na katolike u našoj zemlji, koji su dobro znali da su sve optužbe komunističke partije protiv mene bez temelja i da me se želi maknuti samo zbog toga što smetam provođenju planova komunizma u našoj domovini.

U međuvremenu je vlada izdala nalog za spremanje procesa protiv mene. Prekopali su državne arhive da nađu dokumente protiv mene, tražili na sve strane lažne svjedoke, krivotvorili dokumente, i kad su mislili da je sve spremno rano ujutro 18. IX. provalili su u pet i pol sati u nadbiskupsku palaču da me odvedu. Ja sam se u tom času nalazio u kapeli, spremajući se za sv. Misu. Sluga, na kojeg su naišli, prestrašio se i došao po mene u kapelu da malo izađem van, ne rekavši mi tko je vani. Kad sam izišao, našao sam na hodniku trojicu ljudi: jednog časnika od OZNE i drugu dvojicu, od kojih mi jedan pročitao spis, koji je sadržavao nalog za moje hapšenje. Protestirao sam protiv nasilja, a onda pokupio nešto stvari i pošao s njima u zatvor. Na hodniku i u dvorištu bili su ponamješteni organi milicije na sve strane, da ne bi tko što poduzeo u moju korist.

Kad su me doveli u zatvor, stavili su me u jednu malu ćeliju, odakle je bio onemogućen svaki pogled na grad. Oduzeli su mi neke moje stvari, zapitali koje jezike govorim (da se ne bi kada mogao sporazumiti s kojim strancem bez njihovog tumača), onda zaključali ćeliju i predali ključ jednome oficiru, koji mi je lično donosio hranu, da se onemogući bilo kakva veza s kojim čovjekom mimo njihove volje. Nakon dva dana počelo je preslušavanje uz vođenje zapisnika. Pritom se izmijenilo nekoliko ljudi. Tko poznaje komunističko sudovanje, taj znade vrlo dobro, da je na komunističkom sudu svaka obrana iluzorna, jer, kako je rekao jedan od njihovih prvaka, 'nema čovjeka u našoj zemlji, kojega mi nismo u stanju izvesti pred sud i osuditi'. Zato im je dobro odgovorio bivši rektor zagrebačke univerze ing. Stipetić, kojeg su streljali zbog tobožnje suradnje s okupatorom: 'Jest, i krave su surađivale s okupatorom, jer su davale mlijeko'.

Imajući to u vidu, odlučio sam od početka uskratiti svaki odgovor i tako sam učinio. Na svako pitanje bio je moj odgovor isti: 'Uskraćujem odgovor'. To ih je silno razbjesnilo i uznemirilo. Jedan me je od istražitelja konačno upravo molio: 'Dajte, dajte govorite, pa će vam se vjerovati!' Kad to nije uspjelo, počeo se jedan drugi groziti: 'Ali ćete govoriti na sudu, kad dođe narod'. Taj 'narod' su plaćeni propali ljudi, koji su u prvim danima išli od jedne rasprave do druge i prema nalogu vikali na sudu: 'Živio pravedni narodni sud!' Zato sam na grožnju odgovorio: 'Neću govoriti niti na sudu, osim što budem smatrao za dobro.' Tako sam učinio.

Kad je završen takozvani istražni postupak, pozvao me je sudac dr. Vimpulšek pred sebe i rekao: 'Protiv Vas je državni tužilac podigao tužbu. Možete si birati odvjetnika'. Moj odgovor je glasio: 'Odbijam branitelja'. Ponovio sam zapravo isto što sam dao u zapisnik: 'Na sudu, koji ima samo da izvrši nalog komunističke partije, neću da se branim'. Nato su mi sami dodijelili dva odvjetnika.

Sam proces je već prilično poznat svijetu. Da su falsificirali stanovite dokumente, da me mogu lakše osuditi, to je apsolutno sigurno. Da li su i ruski boljševici imali kod toga posla indirektno ne znam, ali je prilično vjerojatno, napose kad se sjetim one lažne fotografije, gdje ja, u svojstvu vojnog vikara prisustvujem odlasku hrvatskih mornara na Crno more, a uz mene legat Porin, mons. Marcone i moj pomoćni biskup mons. Lach (...). Sav proces bio je pripreman mjesecima s najvećom pomnjom. Sve je bilo učinjeno u vidu da mi klonu živci: dvorana posebno opremljena, brojni strani novinari, razni fotografi, karikaturisti, najavljena publika, da izvikuje parole po želji komunističke partije, bezbrojni stražari i tajni agenti itd. Najveću su pomnju upotrijebili, da ne bih ja bilo s kime kroz to vrijeme izmijenio ma i jednu riječ ili samo pogled (...).

Konačno je pala osuda na 16 godina prisilnog rada i pet godina gubitka građanskih i političkih prava. Ostao sam iza osude još jedan tjedan u Zagrebu. Dan prije odlaska u Lepoglavu došla su dva činovnika iz Ministarstva da mi saopće, da ću moći tamo služiti sv. Misu. Zato sam zamolio da mi se pošalju potrebni predmeti iz nadbiskupskog dvora. Spremio sam svoje stvari i čekao čas odlaska. Konačno je došao po mene jedan drugi činovnik OZNE. Sišao sam u dvorište u njegovoj pratnji. Tu se nalazio elegantan auto, u kom su sprijeda sjedili šofer i jedan agent. Iza njih sjedila su druga dva tajna agenta. Iza njih stavili su mene i kraj mene je sjeo onaj službenik OZNE (Josip Manolić, opaska Stjepan Kožul). Krenuli smo iz dvorišta zatvora. ..."

Nadbiskup opisuje da je ispred njihova automobila išao manji auto, s jednim oficirom i dva agenta, a iza njih jedan auto s milicijom i mitraljezima. Bili su vedri i raspoloženi. Nadbiskup je imao dojam kako smatraju da je Katolička crkva u Jugoslaviji konačno „likvidirana" s njegovom osudom i odvođenjem u zatvor, da će se on za koji tjedan robije već „smekšati" i zamoliti pomilovanje, a onda će partija diktirati uvjete njemu, a potom i Katoličkoj crkvi. „To je valjda i bio razlog, zašto su u prvim danima nastojali biti sa mnom dosta ljubezni."

Nadbiskup je ostao u tamnici postojan. Imao je i gorkih časova, kako sam reče. Godine su prolazile u molitvi, izolaciji i od robijaša, dnevnom trpljenju i marljivom radu. Mnogo je prevodio i pisao. Nakon 5 godina robije donio je sa sobom u Krašić plodove svoga rada u svojim koferima. Popis učinjenoga nalazi se u arhivu Postulature. Neki svesci njegovih napisanih propovijedi već su objavljeni.

Nadbiskup opisuje kako su prije polaska iz Lepoglave u Krašić najprije bili kod njega američki novinari. I njima je rekao što i predstavnicima režima: Nisam vlastan igrati se interesima Katoličke crkve! Upućivao je režim na Svetu Stolicu. Potom je došao jedan komesar u ime Centralnog komiteta KP neistinito mu govoreći kako je vlada dala svećenicima plaće i socijalno osiguranje pa se sada i od njega očekuje popuštanje i suradnja između Crkve i države.
„Ja sam u prvi čas doista bio uvjeren da je vlada učinila, što meni komesar pripovijeda. Ali kad sam se sjetio da je komunizam sav građen na laži, i da on bez laži ne može živjeti ni jednoga dana, rekao sam u sebi: 'Oprez'! Stoga sam nakon kratke stanke rekao komesaru: Mene te plaće (a nitko ih uopće od katoličkih svećenika u našoj barem nadbiskupiji nije bio ni dobio) jako malo zanimaju. Ono što zanima Katoličku crkvu, to je pitanje odgoja mladeži, to je pitanje škola, to je pitanje slobode katoličke štampe, to je pitanje Karitsa, to je pitanje slobode Redova, to je pitanje poštivanja katoličkog braka i slične stvari. To je što nas zanima, a za drugo ćemo već nekako. Što se pak tiče Vašeg uvjeravanja, da ste nas socijalno osigurali (a to je bila tada fabula), ja imam svoje osiguranje i to mi ne može oduzeti niti Komunistička partija Jugoslavije. Ja imam osiguran metar zemlje za moj grob i to mi je dosta!"

Dakle, ono što zadivljuje, jest Stepinčeva konstanta: uvijek jasan i dosljedan, kako na procesu i u svom govoru 3. listopada 1946, tako i na robiji, tako i u zatočeništvu! Vjera, Crkva i njezino duhovno poslanje, sloboda, Božja i ljudska prava, a ni traga kuknjavi za materijalnim dobrima ili za svojim statusom. Uvijek je znao zatajiti sebe, ali biti blistav i neustrašiv u obrani Božjih i ljudskih prava! Tu nam je uistinu primjer i ispit savjesti u vršenju našeg svećeničkog poslanja! Vidimo već kod sv. Pavla da je poziv biti „učiteljem naroda u vjeri i istini", istodobno „iznutra poziv na trpljenje u zajedništvu s Kristom koji nas je otkupio u svojoj muci. U jednome svijetu u kojemu je laž moćna, istina se plaća trpljenjem". Jer tko hoće izmaknuti trpljenju, „držati ga daleko od sebe; taj je daleko od samoga života i njegove veličine; taj ne može biti poslužitelj istine i vjere". Blaženog Stepinca je, baš kao i sv. Pavla, „trpljenje učinilo vjerodostojnim učiteljem istine, koji ne traži vlastitu korist, svoju slavu, osobnu naknadu, nego se zalaže za onoga koji nas je ljubio i sama sebe predao za sve nas"!

Prije izlaska iz Lepoglave opet su s njim bili mekani i pažljivi. Nakon tri tjedna dolazi po njega upravitelj zatvora i vodi ga u svoju sobu, gdje ga je čekao pomoćnik ministra koji mu je priopćio da će poći na uvjetnu slobodu u Krašić. Dali su mu prijedlog da ga smjeste u dvorcu bivšeg vlastelina Turkovića, koji je na području župe Pribić, a ne Krašić. „Ja bih u tom dvorcu bio potpuno odsječen od svih ljudi jer je dvorac posve osamljen. A to su oni i željeli jer im kontakt ljudi sa mnom nije nimalo po volji. Stoga sam pomoćniku ministra odmah odgovorio: 'Ja u taj dvorac ne idem, već želim na župni dvor, ako moram tamo, da imam pri ruci crkvu i svećenika'." Pomoćnik ministra se izgovara, da su na župnom dvoru časne sestre, pa neće biti dovoljno mjesta. „Tomu je lako pomoći. Časne sestre, rekoh mu, imadu u Krašiću svoju kuću, koju sam i ja pomogao kupiti, a vi ste ju komunisti naprosto oteli, kao da se ne zna čija je. Vratite tu kuću sestrama i ja imam dosta mjesta na župnom dvoru."

Drugi dan opet dolazi pomoćnik ministra i Nadbiskup ide k njemu na razgovor u ured upravitelja zatvora. Priopćio je Nadbiskupu da će ići u župni dvor u Krašić, a pitanje sestarske kuće ostalo je otvoreno. Nisu je nikada vratili. Potom su došli naručeni novinari zbog razgovora. Nadbiskup je pomno pazio da ne kaže ništa čime bi mogli manipulirati. Pomoćnik ministra zaključio je razgovor i pozvao Nadbiskupa da spremi svoje stvari i da krenu u Krašić. „Kad sam bio gotov, čekao me već pred vratima tamnice auto iz ministarstva unutarnjih poslova. Iza nas je slijedio još jedan auto s mojim stvarima i činovnikom uprave kaznione. Naravski, da nismo išli kroz Zagreb, nego smo blizu Zagreba skrenuli jednom pokrajnom cestom prema mome rodnom mjestu, kamo su stigli oko devet sati u noći. Ja sam se iskrcao, a oni su se vratili natrag".

Nadbiskup je došao u Krašić u 54. godini života, ali načet teškom bolešću. Bio je premještan u nadi smrti... No, borba za slobodu Crkve se nastavila, posebice u obračunu oko prorežimskog Staleškog udruženja svećenika CMD. Želio je biti potpora i ohrabrenje živoj Crkvi, biskupima, svećenicima i vjernicima, sve do blažene smrti u 62. godini života. Detalje tog razdoblja Nadbiskupova života u Krašiću možete čitati u Dnevniku, koji je vodio nadasve zaslužni krašićki župnik Josip Vraneković.

Svoju veličinu nadbiskup i kardinal Stepinac više puta je potvrdio oprostom progoniteljima, molitvom za njih, ali i traženjem od drugih osoba da se oslobode svake mržnje zbog učinjenih im zlodjela i nepravdi jer Evanđelje i kršćanstvo ne poznaju mržnju i osvetu, i mi ne smijemo prihvaćati metode progonitelja.

Ovo je velika pouka i svima nama, poštovana braćo, tijekom života i svećeničkog služenja, ako smo ranjeni ili izvrgnuti lažima i podvalama ili ugrizima lažne braće! Ne žurimo s obranom pred onima kojima nije do istine! Samo ozbiljan duhovni život, svećenički rad, solidno vodstvo po redovitom i dobrom ispovjedniku te čista i mirna savjest naša su obrana i jakost! „Savjest mi je čista! Nema si što predbaciti!" To je najvažnije i za naš svećenički život i rad!

Fotografije skulptura križnjeg puta u Mariji Bistrici koje je postavio kardinal Alojzije Stepinac.

{gallery width=180}galerija-stepinac/krizni-put{/gallery}