Mladost

Stepinac srednjoskolac

Mladost

Škola i vojska

Alojzije Viktor Stepinac rodio se kao peto od osmero djece Josipa Stepinca i njegove druge žene Barbare. Josip je već imao četvero preživjele djece iz svoga prvog braka s mladom udovicom, koja je umrla ubrzo nakon rođenja posljednjeg djeteta.


Josip je bio napredan poljoprivrednik, koji je svu zaradu ulagao u obrađivanje zemlje. Bio je član velike obitelji, koja je do godine 1878., živjela kao zadruga u Brezariću, zapadno od Zagreba.
Alojzije je završio četiri razreda u mjesnoj osnovnoj školi, pa je 1909. poslan u Zagreb u klasičnu gimnaziju kao učenik, koji plaća školovanje.

Maturirao je 1916., a nekoliko dana nakon toga, upravo uoči 18. rođendana, pozvan je u austrougarsku vojsku, te je 29. lipnja stupio u 96. Karlovačku pukovniju i otišao na šestomjesečnu obuku u Rijeku. U vojsci nije podnosio, da se pred njim psuje - to ga je zaokupljalo cijelog života - a nedjeljom poslije mise, kad su drugi kadeti odlazili na različite zabave, on se penjao uz 561. stubu do svetišta Majke Božje na Trsatu, kako bi slušao drugu misu.

Stepinac vojnikU prvom svjetskom ratu borio se na talijanskom bojištu; u srpnju 1918., ranjen je u nogu, zarobljen te idućih pet mjeseci provodi kao zarobljenik u nekoliko talijanskih logora, gdje se prihvatio učenja talijanskog jezika. Austrougarsko carstvo se raspadalo, u Zagrebu se formiralo Narodno vijeće, rađale su se nove nacionalne države, car Karlo IV. razriješio je vojsku zakletve vjernosti, stvorena je Jugoslavenska legija, koja je poslana da se bori na Solunskoj fronti. Stepinac se javio kao dobrovoljac. Otpušten je iz logora i poslan u Solun, gdje je proveo Božić u karanteni. Prave borbe bile su okončane i Stepinac je nakon premještanja iz Soluna u nekoliko makedonskih gradova demobiliziran te se u proljeće 1919. vratio kući.


Studiji i prosidba


Po povratku kući otac ga je nagovarao, da ode na sveučilište. Stoga je ujesen 1919. otputovao u Zagreb, obišao razne fakultete i napokon se odlučio za agronomiju, koja bi mu omogućila da pomaže ocu na već znatnom obiteljskom imanju. U Zagrebu je postao aktivan član Katoličkog akademskog društva "Domagoj", revno obavljao vjerske dužnosti i uvidio, da mu raskalašeno ponašanje kolega studenata nije nimalo po volji. Odlučio je napustiti studij na kraju prvog semestra, ne pristupivši ispitima, i vratio se pomagati ocu, koji ga je postavio za upravitelja jednog od najvećih obiteljskih posjeda u Kamenarevu. Doselivši se u Kamenarevo pristupio je mjesnom ogranku Katoličke mladeži.

Godine 1922. u Brnu na međunarodnom skupu katoličke mladeži s još 1500 drugih mladih Hrvata nosio je veliku hrvatsku zastavu na čelu hrvatske skupine, gdje je stekao i nekoliko doživotnih prijatelja. Tada je njegov otac počeo misliti kako je vrijeme, da se Alojzije oženi i to mu je rekao. Veliki posjed u Kamenarevu prenijet je na Alojzija, kako bi imao dom za buduću nevjestu i to ga je napokon potaknulo da učini prvi korak.

Pisao je Mariji Horvat, kćerki svog učitelja iz osnovne škole. Udvaranje se obavilo poštom i oni su razmijenili mnogo pisama. No, s vremenom Stepinac je pisao sve rjeđe i sa sve manje interesa. Marija mu je vratila prsten, a Stepinac je nije ni pokušavao navesti da se predomisli. Vratio joj je njezina pisma i zamolio je da uništi njegova, poželivši joj svako dobro u budućem životu.